Montessori vježbe u 1. A
Dana 30. rujna 2025. godine, imala sam iznimnu čast i neizmjerno zadovoljstvo odazvati se pozivu drage kolegice, učiteljice Snježane Sitarić-Knezić, da budem gošća u njezinom razredu. Kao bivšoj kolegici, a sada ponosnoj majci njezina prvašića, ovaj poziv doživjela sam kao posebno priznanje i gestu povjerenja.
Iskreno ću priznati da je postojala i blaga, konstruktivna trema, ona početnička uznemirenost koju osjetimo pred ogledni sat mentora čija pedagoška izvrsnost i iskustvo zaslužuju duboko poštovanje. Učiteljica Snježana, s dugogodišnjim stažem, odnosno nebrojenim nastavnim satima i pedagoškim pobjedama iza sebe, predstavlja uzor u našoj struci. Biti gostom u razredu takve učiteljice s vizijom, velika je privilegija, no i odgovornost koja potiče na najviši profesionalizam.
Odluka o prihvaćanju poziva, kao i o samoj materiji rada, bila je brza i intuitivna. Odlučila sam predstaviti ono što je postalo moj daljnji profesionalni i obrazovni put: Montessori pedagogija i znanost.
Učiteljica Snježana mi je pružila ključne natuknice: tema Sata razrednika bila je Razvoj poštovanja i pozitivne slike o sebi uz vježbe za razvoj vještina iskazivanja i prepoznavanja osjećaja te upravljanja emocijama. Cilj je bio provesti praktične vježbe za prepoznavanje i kontrolu neugodnih osjećaja i ponašanja. Odmah sam prepoznala savršen spoj s Vježbom tišine. Taj meditativni moment unutar Montessori prakse, usmjeren na usredotočenost i samoregulaciju, bio je idealan pedagoški zaključak sata, promišljen kako bi u djeci pobudio osjećaj spokoja i unutarnjeg mira te kontrolu osjećaja i ponašanja.
Dječja intrinzična motivacija i susretljivost za rad bili su izuzetni. Ipak, najveći kognitivni izazov predstavljalo je praćenje neverbalnih uputa. Namjerno izbjegavajući verbalne instrukcije, potaknula sam ih na opservaciju i imitaciju, čime se aktivira konstruktivistički pristup učenju kroz djelovanje.
Vježba dodavanja zvona bez zvuka bila je poseban ispit fokusa. Očekivano, djeci je predstavljao veliki izazov. Posebno mi se u sjećanje urezala znatiželja jedne djevojčice koja me refleksivno upitala: „ A što će biti ako zvono zazvoni? “ Moj odgovor, popraćen toplim osmijehom – „Ništa.“ – momentalno je transformirao njezin pogled u zagonetni fokus. Bilo je neprocjenjivo pratiti koncentraciju i trud koji je uložila. Zvono je, naravno, zazvonilo – jer oni su djeca, uče kroz pokušaj i pogrešku – no meni, kao promatraču, znanstvena refleksija izraza njihovih lica i njihov nepokolebljivi fokus na aktivnosti bio je najzanimljiviji.
Za kraj, proveli smo još jednu vježbu tišine – lopoči u vodi. Bez verbalnih objašnjenja, započela sam demonstraciju, ponudivši kutijicu najprije učiteljici, a zatim djetetu do sebe. Zahvaljujući prethodnoj vježbi sa zvonom, djeca su brzo shvatila princip suradničkog prosljeđivanja, pokazujući sjajno razvijenu socijalnu vještinu i prepoznavanje obrasca.
Osim što sam ponovno imala priliku uroniti u nastavni proces, ova mentorska podrška omogućila mi je ne samo da dam doprinos, već i da dobijem dragocjen uvid u pedagoški rad i socijalnu integraciju svoga djeteta. Osjećaj ponosa i zahvalnosti prožima srce kada vidim kako toplina i stručnost kolegice oblikuje našu djecu.
P.S. Svi lopoči su se otvorili što znači da će se želje učenika 1. A razreda ostvariti.
Petra Bolfek Belošević
Objavljeno 1. listopada 2025.
